rimStari Rimljani prihvaćaju tetoviranje od Grka, pa kao i oni tetoviranje u početku upotrebljavaju kao sredstvo za označavanje robova. Međutim, tetovažama označavaju i gladijatore, kriminalce, špijune. a vremenom počinju označavati vojnike kako bi dezertere mogli lako prepoznati. U kasnije razdoblju, kada je car Konstantin priznao kršćanstvo, prestaju se tetovirati robovi i kriminalci, ali ne i gladijatori. Konstantin donosi dekret u kojem se spominje kako bi se gladijatorima trebalo tetovirati ruke ili noge a ne lice, jer se “lice, kao odraz božanske ljepote, treba narušavati u što manjoj mogućoj mjeri”.

Starii Rimljani ostavljaju nam veliki broj spisa i dokumenata iz svoje povijesti. Veliki broj povjesničara poput Galena, Seneke, Petronija  i mnogih drugih, u svojim djelima spominje tetoviranje. U latinskom jeziku ne postoji riječ za tetovažu pa se upotrebljavala riječ “stigma”. Riječ stigma zadržala se do današnjih dana, a moderni rječnik stranih riječi definira je kao ubod, žig, znamen, biljeg, ožiljak, itd… Povjesničar Svetonije zapisuje kako je izopačeni i sadistički car Kaligula, zabavljajući se, nasumice odabirao ljude iz svoje pratnje naređujući da se tetoviraju. Ipak, među najznačajnija otkrića možemo uvrstiti spis iz šestog stoljeća rimskog liječnika Aeitusa. On nam u svom djelu “Medicae artis principies” donosi najstariji opis tattoo tehnike s izrazito jasnim opisom izrade tattoo boje.

Aeitus piše:
“Stigmate (u patologiji stigma je znamen ili žig na koži) odnosno biljezi koji su načinjeni na licu i ostalim dijelovima tijela. Ovakve biljege vidimo na rukama vojnika. Kako bi se primijenio ovakav zahvati koristi se tinta spravljena po ovoj formuli: egipatska borovina (akacia) a naročito kora (450 grama), korodirana bronca (57 grama), žuč (57 grama), vitriol (28 grama). Dobro izmiješati i prosijati. Smrviti u prah korodiranu broncu u octu i izmiješati sa ostalim sastojcima kako bi se načinio puder. Puder se umoči u dvije trećine vode i jednu trećinu soka od poriluka, a zatim izbosti crtež oštrom iglom dok se krv ne “izvuče”. Tada utrljati tintu. (Berchon, str. 94-95, engleski prijevod SG).”

Zbog srama i neugodnosti koje su doživljavale tetovirane osobe, mnogi rimski liječnici imali su puno posla u otklanjanju tetovaža. Aetius je predvidio činjenicu da će mnoge tetovirane osobe također htjeti i otkloniti tetovažu.  U svom djelu nastavlja pisati:

“U slučaju da želimo odstraniti ovakvu tetovažu moramo koristiti sljedeće pripravke: Slijede dva recepta. Prvi obuhvaća vapno ili gips i natrijev karbonat. drugi recept papar, rutu (Ruta graveolens) i med. Pri primjeni, najprije očistiti tetovažu salitrom (soli dušikove kiseline, služi za spravljanje baruta), namazati ih smolom smrdljike i umotati povezom na pet dana. Šestog dana izbosti tetovažu iglom, izbrisati krv, a zatim posuti malo soli na ubode. Zatim, poslije intervala od deset “stadioi” (najvjerojatnije “stadion”, pretpostavlja se da je to vrijeme potrebno kako bi se prešla udaljenost od 1850 metara, otprilike 20-tak minuta), staviti ranije opisan recept i zaviti platnenim povezom.

Ostaviti tako pet dana, a šestoga, malo perom razmazati recept. Tetovaža je odstranjena u dvadeset dana, bez većeg gnojenja i ožiljaka. (Jones, str 143)”.

Osim Aetiusa i mnogi liječnici su zapisivali svoje recepte za odstranjivanje tetovaža. Scribonius Largus, 54. god. n.e. zapisuje: “Cantharides (popularno nazvana Španjolska mušica, osušena) smrvljena u prah i izmiješana sumporom, voskom i uljem”. Archinge, 97. godine: “…ostatak sa dna lonca izmiješati sa jakim octom”. Marcellus, 138. godine: “…golubov izmet izmiješan sa octom i nanesen na tetovažu duže vrijeme”. Svi ovi recepti su najvjerojatnije bili učinkoviti, kao i bilo koji drugi pripravci koji izazivaju infekcije i stvarajući kraste odstranjuju tetovaže.

Nakon četvrtog stoljeća tetoviranje se počinje sve manje prakticirati, a u osmom stoljeću, zbog jakog utjecaja kršćanstva, u potpunosti nestaje. Tek se krajem sedamnaestog stoljeća u Europi javlja veće zanimanje za tetovaže.

(Preuzeto iz knige “Tatto body art”)

 

753